Ukoliko “preživljavaš” anksioznost sigurno ti je jasno šta je anksioznost. A do kraja ovog teksta saznaćeš i kako prevazići taj ružan osjećaj.

Prema definiciji, anksioznost je stanje strepnje, zabrinutosti, straha, nemira, nervoze ili nelagode u vezi nečega što može imati neizvesan ishod.

Kada sam prvi put doživio anksioznost mislio sam da neću preživjeti. 

Puls mi je bio 155, sav sam bio mokar od znoja, nisam znao ni kako se zovem, ni gdje se nalazim a narednih 5 minuta se činilo udaljenim kao vječnost. Kasnije sam saznao da se ovo zove depersonalizacija.

Narednih nekoliko dana je bilo užasavajuće. Međutim, počelo je lagano da “popušta”. 

Kada se smirilo stanje počeo sam da se pitam: Šta se ustvari desilo?

Od psihologa sam dobio objašnjenje da mi se nervni sistem pregrijao. Da je u pitanju anksioznost i da to nije bolest nego stanje. Smirila me informacija da nije bolest jer sam mislio da sam bolestan.

Ponovilo se nekoliko puta. Anksioznost se pojavi, ja otrčim kući. Maksimalno neugodan osjećaj

Otkriće #1

Istražujući o tome šta mi se dešava otkrih da nije anksioznost nego anksioznosni poremećaj. Zašto je ovo bitno?

Anksioznost je ljudski urođeni, odbrambeni mehanizam koji priprema tijelo za borbu. Ako se pojavi potencijalna opasnost, anksiznost daje signal da se nalazimo u opasnosti te se šire zjenice, kako bi se bolje vidjela opasnost, kreću da se luče hormoni adrenalin i kortizol kako bi tijelo postalo snažnije.

Anksiozni poremećaj daje isti signal mozgu ali potencijalna i realna opasnost ne postoji.

Otkriće #2 Anksioznost napada dva puta.

Bila u pitanju realna ili nerealna opasnost, tijelo se priprema za predstojeću borbu. Dakle, iako je signal poslao anksiozni poremećaj te realne opasnosti nema zjenice se ipak šire, luči se adrenalin itd. Tada sam shvatio zašto mi se vid poremeti i zašto me uhvati nemir.
Trebalo bi zaustaviti taj prvi signal jer on vodi pripreme tijela za borbu a borbe nema ali pošto je pripremljeno onda mozak šalje signal anksioznosti “u opasnosti smo” i tada anksiozni poremećaj opet “napada. Zjenice se još više šire, adrenalin još više luči.

Otkriće #3

Trebalo bi zaustaviti taj prvi signal. Ali kako?

Tako što bi trebalo: 

1) Spoznati šta se dešava i 

2) Prihvatiti ono što se dešava. 

Ali kako kada je osjećaj skoro neizdržljiv?

Ja sam uspio pisajući. Nosao sam svesku sa sobom i kada god bi me anksiozni poremećaj “posjetio”, sjeo bih i pisao: “Preživio sam ovaj osjećaj već nekoliko puta, preživjeću i ovaj put”. Ova naizgled banalna rečenica je uspijevala da smiri taj prvi signal. Iako sam je morao ispisati i po nekoliko desetina puta.

Tako sam počeo da vodim dnevnik. I anksiozni i “obični”. Koji će mi kasnije uveliko pomoći u životu.

Otkriće broj #4

Trebalo bi dati ime anksioznom poremećaju. I to neko smiješno. Kako bih drugara svaki put kada bi me “posjetio” mogao nazvati tim smiješnim imenom te smanjiti reakciju. Nazvao sam ga “Pumba” po svinji iz filma “The Lion King”.

Još jednom sam ostao iznenađen kada sam shvatio da davanje smiješnog imena stvarno funkcioniše.

Drugar “Pumba” me nije napustio, nastavio je da dolazi. Ali sa razlikama: Kada god bi me posjetio znao sam šta mi se dešava i kada bih ga nazvao imenom, smirivao bi se.

Iako se možda čine kao čudne, meni su ove tehnike istinski pomogle.

Sledeća tehnika za pobjeđivanje anksioznosti je u sledećem članku koji možeš pronaći OVDJE: https://samomsebi.online/anksioznost-kako-pobijediti-sledeci-korak/

Hoćeš li ti probati sa ovim tehnikama?